Škura, škura boška

Umjetnička organizacija „Komoč koruna“, radionica teksta i slike, Ližnjan, prosinac 2015.
broj stranica: 46; uvez: tvrdi
ISBN: 978-953-58001-1-8

ššb.jpg

U hiži na rubu boške,
škure, škure boške,
jedan mali je živija sa svojin mamon i taton.

ŠKURA, ŠKURA BOŠKA dubokoumna je priča o dubinama i onog vanjskog ali  i našeg unutarnjeg svijeta, dubinama koje su jednako privlačne i jednako opasne, i u čijim se vrletima možemo vrlo lako izgubiti i ostati tako zauvijek zaglavljeni u nekoj mračnoj „staroj škulji“, da nije ljubavi,  brižnosti i  topline naših najmilijih. Bravo za ŠKURU, ŠKURU BOŠKU i njezin autorski trojac… (iz Službenog obrazloženja Pohvale Nagrade “Grigor Vitez” za 2015. godinu)
Škuru škuru bošku napisali su i oslikali – zajedno stvorili – Ljubomir, Natalija i Ognjen, sin, mama i tata, dijete i roditelji, pardon, dijete i dijete i dijete. Ona je rezultat zajedničkog obiteljskog rada, udružene kreativnosti, izboj upletene radosti u kojoj je svaka svilena nit trag brojnih međusobnih dijaloga i nebrojenih sati uživanja u činjenici da neprestano, svakim dahom, nanovo izabiremo biti zajedno te da nešto činimo s tim zajedništvom. Nešto što je dobro za nas svakog pojedinačno, za nas troje, i za, vjerujemo, ljude i svijet oko nas.

Ova knjiga svjedoči o važnosti timskog, obiteljskog rada. Obitelj je za nas prostor ljubavi, slobode, istraživanja, kao i sigurnosti. Tu slobodu svakog člana koja se učvršćuje, raste i otkriva u slobodi i kroz slobodu našeg malog kolektiva ne želimo zadržati samo za sebe, u uskom krugu, već je želimo podijeliti s cijelim svijetom. Svaka obitelj, kakva god ona bila, u rodnom ili bilo kojem drugom smislu, koliko god članova imala, ima obvezu i odgovornost biti otkačena, prkositi modelima koji nam se u javnom diskursu nameću kao modeli obitelji odnosno obiteljskih vrijednosti, modeli koji nas stješnjavaju i guše. U tom smo smislu mi obitelj koja misli i luduje svim svojim glavama, svima trima, nekad usklađeno, nekad svaka u svojem kreativnom zanosu, obitelj koja hoda, posrće i trči svim svojim nogama, nekad u istom, a ponekad, i u različitim smjerovima. Smatramo, da bi svaka obitelj koja drži do sebe trebala stremiti biti upravo to: zajednica ljudi koji ne prihvaćaju kutije u koje bi trebali biti uredno pospremljeni već razmještaju te kutije, ispadaju iz njih, rukama i očima i vratovima, preslaguju ih, gužvaju, odbacuju, slažu nove oblike. 

P1180909 (Large).JPG

Na posljednjim stranicama Škure, škure boške pripovijeda se o snu jednog dječaka. Taj san govori, šapuće jednom čežnjom, naime onom da bi cijeli svijet mogao biti jedna obitelj, njegova obitelj, obitelj tog dječaka-sanjara, mjesto, mreža, prostor ljubavi, sigurnosti, ali i neobičnih otkrića i uzbudljivih događaja, zapletaja i raspletaja. Može li se to? Dječak želi. No, želi li to i svijet?

Obitelji mogu i trebaju rasti, baš kako rastu i mijenjaju se njezini članovi, mogu se otvarati, i, zapravo, jedino tako mogu i napredovati, otvaranjem unutar sebe i otvaranjem prema drugima. Samo ljubav koja nastavlja grliti i nakon zagrljaja, koja nastavlja trčati i nakon utrke, samo ona pokazuje pravi put, krijepi i nosi zanosnim vjetrom u leđa. A kakvu ulogu u cijelom tom pokušaju rasta imaju jedna tamna tamna šuma, zrno znatiželje koje se prenosi iz generacije u generaciju te mnoštvo neobičnih čudovišnih likova koji će vas, hajd'mo se okladiti, zateći nespremne na stranicama, saznajte uskoro!

Škura škura boška napisana je i zapisana na, za sada, tri jezika: na hrvatskoj južnoistarskoj čakavici (naime, jeziku našeg zavičaja) te na njemačkom i engleskom jeziku. Plus, tu je i jezik slike koji nadopunjuje, izaziva i daje novu dimenziju pisanom tekstu. U sve te jezike, čitatelj će uplesti neki vlastiti idiom i bit će to, vjerujemo, prava mala svečanost zvukova, značenja i oblika!

MkRH You&Mi oznaka color.png